Antropološka arheologija: od teorije do prakse

Branislav Anđelković

Apstrakt: Arheologija, kao naučna disciplina začeta u antikvarizmu XVI veka, suočava se periodično sa krizom smisla i akademskog identiteta, evidentnom u težnjama za konceptualnim promenama i nadgradnjom novim sadržajima, iz čega su rođene procesna, postprocesna/kontekstualna i evoluciona arheologija, etnoarheologija itd. Svodeći, posebno na prostorima van vodećih naučnih tokova, arheologiju na tomove preliminarnih izveštaja sa iskopavanja, praćenih daljim tomovima tipologija selektivnih predmetnih ostataka, gubi se vizura da je arheologija sredstvo, a ne cilj. Proučavajući tvorevine zaboravili smo njihovog tvorca – čoveka. Svet prošlosti je time simplifikovan, lišen svog osnovnog nosioca i razdvojen od svojih elementarnih svojstava, čiji nedostatak bitno umanjuje našu sposobnost tumačenja činilaca, uzroka, procesa i sleda događaja kao celine. Kao društveno-humanistička nauka, arheologija teži izučavanju ukupnosti drevnih društava i kultura, detektovanju i razumevanju promena, civilizacijskih ciklusa, što je zadatak koji prevazilazi limitirani korpus retkih preostalih, pod uslovom da su uopšte otkriveni, materijalnih tragova – artefakata. Uz postojeće multidisciplinarne dijaloge oslonjene na prirodne nauke, kao što su oni u vezi sa fizičko-hemijskim i biološkim analizama, ekofaktima i paleoklimatologijom, ključna je potreba za redefinisanim prožimanjem arheologije i antropologije, kao sveobuhvatnijeg humanističkog okvira, uključujući i aspekt paleopolitike, kako bi se što više približili sistematskom razumevanju kompleksnog spektra simbolike, evolucije i organizacije drevnih, kao kolevke i prethodnice savremenih, društava.

Ključne reči: antropološka arheologija, etnologija, paleopolitika

Citat u željenom formatu

Izaberite jezik

PDF

Preuzmite navođenja

Časopis i broj

Етнолошко-антрополошке свеске, y. 2012, no. 20 (20), pp. 117-127